Prije par dana sam dobio pismo od "Research fellow of The National Library of Russia". Prvo mi je bilo skroz cudno da me neko iz Nacionalne biblioteke Rusije kontaktira onda u prvo preletu kroz dopis shvatim da se interesuju o velikom profesoru koji je nekada bio sef katedre za Motore i Vozila na Masinskom Fakultetu u Sarajevu g. pr. dr Azi Zubakinu.

Otkud mene da povezu sa Azom Zubakinom? Ja jesam citao nejgove knjige kao recimo "Teorija kretanja vozila" i inace nekoliko sto skripti sto naucnih radova i laboratorijskih analiza koje su bile kod nas na Katedri za Motore i vozila dostupne. Doduse nisam nikada nigdje pisao o tim knjigama nego sam jednom na komentaru na ovom blogu napisao:

Nekada je bio face control kod nas na Fakultetu, nekih 1960 i neke, kod profesora A. Zubakin doci bez kravate bilo bi sramota.

Ta recenica je usla u indexe pretrazivaca i sad neka naucna radnica koja je dobila zadatak da istrazi nesto na temu vezanu za Azu Zubakina je nasla mene, pa preko mene povezala se sa Fakultetom i profesorom Ivan Filipovicem koji je mozda znao profesora Azu Licno ili je ucenik njegovih neposrednih studenata koji su mu prenijeli pricu o prof. Azi pa onda on to prenio nama i eto na kraju je doslo u fokus paznje naucnih radnika u Nacionalnoj biblioteci Rusije... a sve je pocelo sa kupovinom patika koje su licile na klasicne cipele... a u isto vrijeme bile dobre i savitljive kao sportske cipele... sto bi covjek rekao nigdje veze... a eto nadje se veza i to sasvim nepredvidiva.

Eto tako... sve sto naisete ima svoju vrijednost i doprinosi opstoj riznici znanja i pomaze da se nadju veze izmedju ljudi, mjesta, dogadjaja... svi polako navikavamo na 'informacione tehnologije' mnogi se opiru... cak i oni koji se lupaju u grudi da su predvodnici avangardne misli... recomo 'utjecajni magazini' trenutno vode kampanje zabrinuti za nasu provatnost na Internetu i kako je to lose izlaze nas opasnosti itd. U sustini moj je utisak da su oni slicni ko rekcionari kojima se nije svidjao pisaci stroj i dostupnost knjiga za siroke narodne mase. Danas tehnologije kojimasu raspolagale samo neke sluzbe prije 20-30 godina su dostupne svima i to mozda u vecem obimu informacija i brzini obrade.

Eto tako, dok se print media i TV uzbuduje zbog raznih opasnosti koje donosi moderna tehnologija, ljudi brze i bolje nego ikada povezuju stvari i stvaraju drustvo u kojem privilegovani dostup informaciji je sve teze odrziv.

To je bas tesko pitanje ali eto desilo se... nekada smo dali zadnje pare da kupimo kartu za koncert u Skenderiji itd. pa sam se smijao do suza salama i gegovima njegovim i tako dalje... kupio njegovu knjigu pa isao rado u Borselino jer tamo su ga pustali pa uz vecericu lagano i muziku... a onda se desilo to da sam posao sit patetike ne znam odakle to izaslo ali eto od kad sam odlucio da stresem sa sebe sudbinu svih tih junaka njegovih pesama i krenem dalje u zivot mareci za uspjehom i voleci zivot i djecu i suprugu... tako nekako je nestao Balasevic i njegov d-mol, i lepa protina kci, a i sava ladacki i ostali a i deda koji ore nebeske njive da njega mi je zao i postujem i ta mi je jos draga donekle ali sad se pitam da li stvarno ima veze to sto mi slusamo i sudbina kakvu nam zivot nosi ili je to obrnuto? Eto to je bila jedna prostoprosirena recenica bez nekog velikog smisla samo htjedoh reci da kako je rat poceo da pada u zaborav tako je i Balasevic ostao negdje tamo u tim godinama i sad kad mu vidim sliku ili cujem neku notu slucajno odnekud... pobjegnem... prosto pobjegnem.

Imali smo priliku da prodjemo kroz mnoga mjesta, zivimo u razlicitim kulturama i naucili smo da cjenimo i volimo razlicitosti. Ovdje u San Diego smo nasli skoro sve najljepse sto smo pokupili u nasem pustolovnom zivotu. Mediteranska klima, nesto sto smo beskrajno voljeli i zbog cega smo tako rado provodili vrijeme na Hrvatskom jadranu. Zelene brijegove obrasle niskim rastinjem koji neodoljivo podsjecaju na Bosnu s jedne strne a s druge opet ima dosta i ljutog krsha koji nevjerovatno lici na Hercegovinu. Tu su naravno i palme iz nasih snova i Karibima i tropskim krajevima. Grad je lijep ni prevelik ni premalen taman kao recimo Beograd... i ima prelijep zooloski vrt sto nas opet podsjeca na Boegrad. Moskve tu i tamo moze se naci najvise medju ljudima u stvari iz moskve lijepo je vidjeti te trgove i teatre, provozati se metroom ali tamo nisam ostavio svoje srece. Sve sto je vrijedno u Mosvi su pojedini ljudi. Yaroslavlj i Peter su mnogo ljepsi od Moskve. Ima dakle svega pa smo se odmah osjetili kao kod kuce u dobro poznatoj klimi, relejfu a i gradu. Ljudi su predivni. Izuzetno srdacni, gostoljubivi, druzeljubivi... sve moze i polako opusti se u Kalifirniji si. Nakon New Jersey to je pravo olaksanje. Sad sasvim razumijem salu kad kazu za New Jersey da je to lijepo mjesta za biti od tuda.

Kao sto sam napisao 23 marta... izbor je pao na San Diego California! Vec smo u naredna 3-4 dana rascistili nas stan... stvari smo dali sto prijateljima, sto 'charity' a ostalo u smetlje, potpisao 'title' od automobila i dali ga Eleninoj sestri da ga proda... a mi sa bukvalno 2 kofera, u jednom dokumenti u drugom odjeca za presvuci svakome po nesto... sa nase tri kcerkice smo napustili Madison, New Jersey i u jednom smjeru preletjeli Sjedinjene Drzave i prizemljili se u San Diego.

To je bila munjevita akcija na aerodrumu smo iznajmili Chrysler Sebring i punim gasom na Interstate 5... od prvog udisaja vazduha jako mi se svidjelo, sunce, palme, okean... Californaia love on the first sight - zaljubili smo se oboje na prvi pogled. Tih prvih 5-6 dana po San Diego obisli smo ga uzduz i poprijeko u potrazi za stanom i nasli nesto sto je najpriblizinije nasem American dream-u u Carmel Valley. Za tako divno mjesto moram da zahvalim San Diego real estate masteru Paulu.

San Diego me podsjeca na Sarajevo, Beograd, Hrvatsko primorje... nekakav je cudan mix klime, reljefa i feeling tih mjesta koja su mi dragi. Ljudi su ovdje predivni... sve je tako opusteno, prijateljski, dobronamjerno... djecu smo upisali u novu skolu, prenijeli smo nas biznis u California i uzivamo punim plucima.

Uskoro cu se javiti sa malom razglednicom kako zivot izgleda ovdje pod suncem... do tad lijep pozdrav sa juznog pacifika.

Nekada je neko rekao "Nikada ne pravi kompromis sa svojim snovima" i to je toliko istina!

Ponekad se pitam moja supruga Elena i ja hocemo li se ikada smiriti na jednom mjestu ili cemo nastaviti ovako da putujemo ko cigani chergari, svako proljece je vrijeme za novi pokret.

Divno je bilo ovdje na istocnoj ibali, NYC-NJ su stvarno intenzivni, centar svijeta Manhattan moderna djungla vrtoglavi tempo zivota, uzhasno skupo sve od vode, vazduha, hrane, mjesta u kojem zivis...

Samo malo sjevernije New Hampshire /New England/ je sasvim drugi svijet. Ljudi su mnogo stabilniji, nema te nevjerovatne razlicitosti koja prosto vrishti na sve strane NYC od rasa pa do stilova zivota i profesija.

Ovi mali 'gradici' po New Jersey kao Livingston, Short-hills, Madison... koji su male opstine nadomak NYC a opet izolovane od vreve velikog grada... idealne za porodicne ljude sa 10-star skolama, mjesnosti u kojoj mozes mirne duse ostaviti otvorena vrata i otici u kojem te svako koga sretnes na ulici pozdravi i nasmjesi se... gdje 300 djece ujutro u skolu da bi dovezli pokrene se 100 tona chelika jer ovdje automobil domachice je krupniji od onih 'velikih' Nisan i Toyota SUVs koji su vozili UN i ostale medjunarodne organizacije po Sarajevu u ratu.

NJ ima lijepu obalu i u periodu Juni-oktobar topla Golfska struja preovladava pa se moze kupati... ali je guzva i spasioci previse revnosni u svome poslu da niti se mozes kupati ko covjek, niti surfati i imas osjecaj kao da se nalazis unutar kakvog zatvora ili koncentracionog logora... jedino sto mi se svidjelo je iza 6 navece kad odu i na divljim plazama koje su nedostupne masama... Jedini problem sto do lijepe plaze trebase voziti 2 sata u jednu stranu i to po NJTPK /New Yersey Turnpike/ auto put koji u jednu stranu ovicno ima 4-5 traska a oko Newark kada se sljeva sa masom drugih po 7 do 12 a guzva u saobracaju je nenormalna... ja se divim kako, uzimajuci u obzir ko sve sjeda za volan, to ikako funkcionise... autoputevi i kultura voznje u Americi su nesto nevjerovatno... doduse meni nakon voznje i po malo manje opterecenim cestama kao sto je '78', '80'... federalne rute vec previse za jedan dan. Ako je Manhattan jungle od grada onda je NY Turnpike jungle na tockovima.

Kako post o NY a da se ne spomene Statua slobode... simbol New York koja se namazi u New Jersey state liberty park... Mjesto joj je prilicno nezamjetno, na ostrvcetu pored stare luke i zeljeznicke stanice i jedinomozda obilaskom brodom odaje malo utisak grandioznosti kad se gleda iz ugla iz kojeg se najcesce i snima za razglednice sa NYC u pozadini... Meni se jako svidja stara zeljeznicka stanica i drveni dokovi ispred sa crnim lakmama kao iz nekih blues pjesama...

Kuda dalje? Mislim da je izbor pao na San Diego i to naselje Del Mar na obalama Tihog okeana gdje sunce sija oko 336 od 365 dana godisnje.

Who can say where the road goes,
Where the day flows?
Only time...

Malo odmora nebi bilo na odmet...

Danas se vozimo u takozvanoj '25mph zoni' izmedju kucha 'American dream style' po East Brunswick... pocinje da zeleni proljece se osjeti u vazduhu, sunce je jarko... i tako dok milimo izmedju zhivih ograda i parkiranih SUV automobila vidim gospodju koja brzo hoda. Obucena je sportski od glave do pete, crno, orange bijelo zavezanog repa... mishice joj se odrazavaju na nogama i ostavlja utisak pravo utrenirane osobe. Onda je napravila siroki zaokret na mjestu gdje je bio slobodan parking i vidio sam taj 'Grch na licu' o kojem pisem danas...

Nisam strucnjak za godine ali godina ima mnogo vise nego bi ocekivao iko prije nego se okrene a hod koji je kao odskakivanje na oprugama i grch koji nije popustio cak ni kada se nasmjeshila i pozdravila nas, a u americi bar po susjedstvima kojima se mi krecemo svi se pozdravljamo sa sirokim osmjesima kada nam se susretnu pogledi... i produzila je dalje.

Udivio me taj izljev snage, upornosti i borbe protiv nevidljivog neprijatelja... ponekad me zatekne to... pomisao da vjerovatno dobro zivi, u kuci iz snova, vozi automobil koji moze priustiti samo jedan promil stanovnistva ove planete i skuplja svoj milion na "IRA" (individualni penzioni racun)... mi koji se borimo i stremimo da osiguramo 'sigurnost' pomislili bi 'eh, da mi je dotle doci opustio bi se malo...' taj grch na licu podsjeca da u stvari to gomilanje dobara udruzeno u pcelinjaku vrijednih porodica koje slozno rade u interesu zajednickog boljitka i svakoga pojedinacno... sve to skupa nije otporno ni na godine ni na bolesti i da zdravlje i vrijeme koje imamo je vrlo tesko odbraniti.

"All we have to decide is what to do with the time that is given to us." (Mi svi moramo da donesemo odluku sta da uradimo sa vremenom koje nam je dato) - Mislim da je ovo citat iz Gospodara Prstenova ali ga jako volim. Danas sam dobio odgovor na pitanje kada prestaje grch na licu... nikada. Mozda je tako i bolje, ne znam sta bi da nestane taj motor koji me pokrece naprijed, taj grch unutrasnji koji me gura naprijed jer ipak na kraju krajeva mi smo ono sto radimo.

Sjecam se krajem ljeta 2003 Edis je dosao sa idejom da pokrene regionalni auto-moto portal. Sjedili smo na kafici u Kogo i diskutovali oko tehnicke realizacije, ko-sta-kako da se uradi. Tada me povukla zelja da to izguram sa Edisom. Napravili smo za 2 sedmice verziju koja je u to vrijeme bila odlicna. Nakon pola godine smo je malo doradili u napravili redizajn i takva je manje vise stajala online preko 5 godina.

Vremena se mjenjaju, tehnologija napreduje ipak sam se iznenadio da smo tada stvorili nesto sto moze da odoli u ovoj dinamicnoj grani kao sto je Internet toliko vremena.

Danas je osvanuo novi PunGas.com uglavnom lavovskim naporom Edis Jasarevica. Svaka cast Edise.

Zadrzao je dosta kontinuitet sa onim sto je bio ali su dodate mnoge nove stvari. Ljubitelji automobilizma nadam se da ce uzivati u novom licu i sadrzaju PunGas magazina.

I ako sam se javno zalio da silazim sa uma od 'jingle bells, jingle bells, jingle all the way' danas sam bio svjedok necega velicanstvenog, necega predivnog. Kroz vrijeme se provlacila jedna od rjetkih stvari koja nas prati sve ove godine i danas sam je vidio u toj plavoj haljini i na trenutak su moje djevojcice, koje se inace vjecito nesto prepiru prosto udivile i stale... tishina i ja sam vidio je gledao... boje su se vratile u moj zivot tako veselo i silno... imao sam osjecaj da taj moment traje vjecno... nije bilo ni jednog zvuka mogao sam se kretati kroz prostor kao da se vrijeme zamrznulo.

Otkucaji sata su neumoljivi i struja vremena je nastavila da juri nezaustavljivo i nosi sve pred sobom kao izlita rijeka bez kontrole i sve je poslo dalje ali sam uzivao u tom momentu... prosla je jos jedna divna porodicna vecera u nasem stanu sa gostima i djecom i kada su se svi razisli u kuhinji sam opet se zagledao u njene oci i ponovo je boja vratila se silno i gledao sam nesto najljepse sto postoji...

Tu sposobnost da vidim ljepotu sam imao uvijek ali strasan tempo zivota me dezorjentisao malo. Sada ponovo uzivam  tu toj za sebe nanovo otkrivenoj sposobnosti da vidim ljepotu koja je skrivena izmedju sekundi nasih zivota.

Inspiracija je zarazna, jednom kad ste inspirisani sve je moguce. Ponovo mi se vratila zelja da napisem nesto na blogu. Ovdje sam biljezio neke od momenata koji su me inspirisali... takodjer sam biljezio i dogadaje sa putovalja kroz zivot.

Danas sam htio da kazem par rjeci o otkirvanju sebe otkrivajuci Ameriku. Znam da zvuci kao vic ali za nas ovo je novi pocetak. Iako samo bili jako pokretni uvijek, od Makarske preko Sarajeva, Beograda do Moskve zivjeli smo kao ljudi bez stalne adrese sa biznisom u jednoj drzavi, stanom u drugoj, najvise vremena provodili u trecoj a rado isli u cetvrtu...

Prvi Bozic u Americi je zaiata bio caroban a carolija je u nama ljudima i nasoj sposobnosti da prepoznamo ljubav i vidimo ljepotu u sadasnjem trenutku... izmedju sekundi naseg zovota.

Pitanje kojie postavljamo bez mnogo razmisljanja... onako automatski 'gdje si', 'sta radis' i u Sarajevu jako popularno 'Sta ima' svakodnevno medju rajom se cuje koji se nusu vidjeli godinama a i medju onim koji su se sinoc pozdravili a jutros ponovo sreli. I obicno ide odgovor 'ma evo' i 'nista sta ima kod tebe'.

Nemate pojma koliko je meni zaista tesko odgovoriti na sva ova pitanja... gdje sam? Trenutno sam u USA, gradic Madison u New Jersey i jako nam se svidja ovdje. Sta radim isto sto sam radio u Bosni, Srbiji, Rusiji i Hrvatskoj... gdje god dodjem konektujem se na Internet i radim... a sta ima kod tebe opet sta reci u ovom stalnom pomjeranju sa mjesta na mjesto osim par stvari kao sto su sat, laptop, swicarski nozic i jos par sitnica sve se mjenja i ostaje novo dolazi tako da u sustini sve sto imam su moja supruga, djeca i ono sto nosim u srcu...

E da jos jedno od pitanja na koje nemam odgovor je 'nedostaje li ti Bosna' jer svakodnevno sam u kontaktu sa ljudima odatle a mjesto me ne drzi nakon par mjeseci uvjek me svrbe tabani negdje bi otisao pa eto akobogda na proljece doci cu u Bosnu prosetati Sarajevom a onda opet put pod noge obrnuti oko planete par puta do sljedeceg vidjenja u Sarajevu.

Na Fragrantica.com se pojavio jedan clan koji je dosta ljubavi pisao o parfemima i inace vrlo veseo momak. Imao je neobican nadimak ja sam ga pitao odakle mu i on mi je ispricao jednu vrlo cudnu pricu koju bih svrstao u kategoriju urbane legende.

Naime bio je clan jednog foruma na kojem su se druzili svakodnevno godinama. Teme su bile onako raznolike ali posto je krug ljudi bio relativno mali imali su jedan dio foruma na kojem su dosta diskutovali o parfemima jer je vise njih bilo pravi zaljubljenici parfema. Vise im nije bilo jasno uopste ni ko je taj forum pokrenuo ni sa kojom svrhom... bili su bez administratora i tako prepusteni sami sebi.

Prvo sto su primjetili je da se vise niko ne moze reigstrovasti na forum vjerovatno neki upgrade server software a skripte stare nisu vise mogle da rade sa tim postavkama. To je javio jedan od clanova koji vise nije mogao da se log-in pa onda pokusao da se ponovo registruje... tada su shvatili da se u stvari niko ne moze niti registrovati niti ako sign-out to jeste odjavi se ne moze ponovo da se log-in. Ko je prijavljen i dok mu traje cookie moci ce da pise na forumu...

Onda su najuporniji slali email ovima koji mogu da pisu da bi ucestvovali u diskusijama i on bi postao tako za svoje poznanike... ali jedan po jedan sagovornik su nestajali i on kaze da je bio posljednji koji je mogao da pise na forumu i poslije toga je i njegov account istekao i ostao je taj forum negdje visi naa netu... pitao sam ga da mi posalje link da ga vidim nakon toga se nije vise nikada pojavio na nasem sajtu... proslo je vec 4-5 mjeseci a eto ta prica mi je ostala u sjecanju...

Iz nekog razloga sjetih se profesorice Munire koja nam je predavala Srpsko-Hrvatski jezik u Srednjoj Masinskoj Tehnickoj skoli u Sarajevu koja je uvijek izvlacila moralne pouke iz prica i sad kontam kako bi to Munira protumcila vjerovatno bi nasla tu vezu izmedju pisanja i zivota jer krad je prestalo na forumu da se pise nestao je smisao njegovog postojanja jer to sto glavni junak nestaje u momentu kada treba da da link na taj forum u stvari je kljucni element prica nebi imala smisla da sad linkujem taj forum i kazem evo ga... ovako je postao legenda a Munira je uvijek se osusevljavala besmrtnim stvarima ko stihovima Majakovskog ili Mahmutom Neretljakom iz Tvrdjave i svim tim likovima i pojavama koje nisu od ovog svjeta nego tako lebde tu su da bi nam pokazale i naucile nas nesto... i otise u legendu.

Veceras je Eurosong, vidim pricaju drugovi na Facebook, drustvance na Twitter malo manje jer to je vise Americko nije Twitter jos prosirio se na Evropu... a na bloggeru nasem vjerujem da se pise o muzici vise nego i o cemu drugom... ko nas predstavlja ove godine? I koga nas kad nas je sad 6 ili 7 drzava ni sam ne znam tacno i svaku nekako osjecam kao dio sebe... bivshi.

Za koji dan cu sa moje tri kcerkice, suprugom i par kofera u prtljazniku aviona da preletim Atlantik i na John Frank Kenedi aerodrumu se javim migracionoj sluzbi Sjedinjenih Drzava sa useljenickom vizom... tom ulaznicom u novi svijet koju je jako tesko dobiti. Selimo se u jedno od najvecih drushtava na planeti. Tamo namjeravamo da podignemo svoju djecu i da razvijemo posao i skuchimo dom.

Radujem se tom odlasku iskreno da vam kazem. Jeste da mi se srce steglo kad me je mati ispracala iz Sarajeva pa posula vode zamnom, nase staro vjerovanje i obicaj da sve tece kao voda glatko i sretno... prije polaska ovdje u Rusiji je obicaj da se sjedne jednu minutu i krene... vjerujem da ce Eleni ta minuta biti teska ko sve ove godine ali nakon nje previ korak u novi zivot i odosmo... u neizvjesno naoruzani nadom u bolje sutra i vjerom u sebe i sile vise od nas da ce nam biti naklonjene.

Mozda je ovo i neki simbolican dan ali nije ni prvi ni posljednji kad cemo da krenemo na put... sjecam se kada sam u decembru 2006 spakovao sv svoj zivot i iselio i uselio se u istom danu.
Tada sam napisao:
Idem tamo gdje ce njima biti najbolje a ja biti u stanju da im pruzim sve sto je potrebno. Naravno ovo sve nebi bilo moguce da nije moje drage i beskrajno voljene supruge koja podize poridicu i nadomjesta sve sto ja propustim u svojoj trci i lutanjima. Elena je divan zivotni saputnik i zakoracili smo zajedno ovaj korak. Eto tako mnogo je pitanja otvoreno nocas a i mnogi odgovori dati. Sta ce zivot donijeti nikada se ne zna.

Danas sve to isto stoji samo neka od pitanja su nasla svoj odgovor. Eto kad sam krenuo iz Sarajeva te veceri znao sam da je Beograd privremena destinacija i da cemo otici i do Moskve a i do Sarajeva pa bili smo u ove godine i 5-6 puta u Hrvatskoj na Jadranu... iznajmljivali smo taj stan u Beogradu a vise smo putovali nego stvarno zivjeli u njemu... osim email i skype nisam imao ni jednu drugu stalnu adresu.

Kada sam odlazio iz Sarajeva vidim mnogo sam pisao o mojoj kompaniji i mnogo nade i vjere polagao u nju... takodjer i obrazlagao neko svoje akcije. Danas apsolutno ne polazem nade ni u koga osim u sebe i nas. Danas ne cinim to ni iz jednog razloga tipa bolje placen posao, bolja ekonomska situacija, vise posla za moju struku... ne apsloutno nista od toga. Cisti avanturizam, cisto zelja da se to uradi... da se ode tamo i zivi tim zivotom. Mislim da ce za djevojcice to biti od koristi a i sam zelim da prozivim to da dodjem i vidim to cudo od Amerike.

Eto tako vodjeni svojim snovima krecemo pa doke cemo stici vidjecemo. Nismo odustali od tog sna da budemo slobodni ljudi da radimo sta volimo da uzdizemo svoju djecu i da nam ni jedna vlada i politika da ne kazem lokalni neki polupismeni politicar kroje kapu. Prezivio sam jedan rat i naucio me mnogo a najvrijednije od svega naucio me da volim zhivot i dobrotu u nama ljudima. To nosim svuda sa sobom i sve manje me brine sta ko misli i sta ko kaze jedino mi je bino ono u sta vjerujemo i sta zelimo da uradimo u zivotu.

za 20tak dana letimo do New York a onda pocinje zivot na Novom kontinentu i gledajuci moje poznanike potrajace par godina dok opet dodjemo. Mi smo prilicno pokretni i navikli na putovanja ali vjerujem da prve destinacije ce biti od Floride do Texas, California... itd. Dok obidjemo malo Ameriku eto nas opet u Evropu.

Eto pa drugovi moji eto sad 1 Maja svi ste pozvati dq okrenemo jedan razanj tradicionalni i da se proslavi praznik rada.

Evo citam blog

Sta reci nego tuga, dobro svi smo vidjeli kako je zenu pred sudom nakautirao i kako su se ponjeli policajci, tjelohranitelji i slicni jedino je novinarka Vildana Duran je davala sve od sebe da zastiti zenu i pomogne joj... sve receno i vidjeno.

Evo danas se kukavicluk ponavlja i ovdje na blogeru. Na gore spomenutom blogukako je 'prolomila vijest' pojavila se masa komentara... osim onih inicijalnih koji su vec bili oko 40 ljudi se pojavilo da opsuje nesto doticnom 'kralju siromaha' pozeli mu gadnu sudbinu u zatvoru itd ali koliko sam ja uspio da vidim skor osvako ko se oglasio se prvo kukavicki odjavio da nebi slucajno se komentar poveao sa njime i onda anonimno viknuo iz mase!

Isto tako ti heroji koji vicu iz mase ce prvi se ufatiti noge i spasavati svoju guzu. Eto toliko o chojstvu i junastvu nasih bloggera... svi smo mi ista govna.

Nisam odavno update napravio na ovom blogu... nesto mi je mnogo zivot bio  pokretu... evo preko dvije ipo godine nismo stali nigdje duze od 90 dana... Beograd, Moskva, Sarajevo, Makarska... samo da nab rojim najcesce destinacije u kojima smo se zadrzavali... a zasto nigdje duze od 90 dana? zato sto nismo htjeli da stanemo nigdje dok ne stignemo do USA. Zasto USA? Godinama radim za to trziste, stvorio sam jednu firmu od ideje koja se rodila negdje izmedju Santo Dominga-Sarajeva-Beograda-Portlanda-San Francisco i danas je to firma koja zaposljava blizu 100 ljudi... i tako dakle godinama radim za USA trziste sa ljudima odatle i dobro nam ide... sad smo krenuli u novu samostalnu pustolovinu sa mojom suprugom... i uz to sve evo dobili smo konacno useljenicku vizu sa Sjedinjene Drzave.

Hocemo i kako cemo se tamo skrasiti? To cemo da vidimo... imam zelju da svijemo gnijezdo na jednom mjestu koje zovemo dom ali put je jos pred nama a znajuci nas imam osjecaj da cemo da prodjemo kroz kontinent od kraja do kraja i svugdje po malo zivimo i razgledamo...

Sad je pred nama sasvim novo iskustvo... ovaj nomadski zivot me je naucio mnogo toga. Stvari mi ne znace mnogo, jedino sto je bitno ljudi koje upoznam i koje sa njima izgradim sve ostalo je zanemarivo... djeca uce jezike upoznaju nova mjesta i ljude i nadam se da ce biti spremna za izazove ovog vijeka u kojem jedina stalna adresa je email adressa, uvijek me mozrte nazvati na skype a sta radim pratiti na twitter pogledati slike na facebook...

Dobro dosli u svijet bez granica osim onih u vasim glavama! Ja se iskreno nadam da sam prebrodio jednu od granica koja je stajala predamnom sve ove godine...

Evo gledam na naslovnoj popularne tagove... obicno sport, nogomet potisnu sve... ali izgleda da nije trenutno sezona fudbala a uzavrela srca pisu li pisu o ljubavi.