Pitanje kojie postavljamo bez mnogo razmisljanja... onako automatski 'gdje si', 'sta radis' i u Sarajevu jako popularno 'Sta ima' svakodnevno medju rajom se cuje koji se nusu vidjeli godinama a i medju onim koji su se sinoc pozdravili a jutros ponovo sreli. I obicno ide odgovor 'ma evo' i 'nista sta ima kod tebe'.

Nemate pojma koliko je meni zaista tesko odgovoriti na sva ova pitanja... gdje sam? Trenutno sam u USA, gradic Madison u New Jersey i jako nam se svidja ovdje. Sta radim isto sto sam radio u Bosni, Srbiji, Rusiji i Hrvatskoj... gdje god dodjem konektujem se na Internet i radim... a sta ima kod tebe opet sta reci u ovom stalnom pomjeranju sa mjesta na mjesto osim par stvari kao sto su sat, laptop, swicarski nozic i jos par sitnica sve se mjenja i ostaje novo dolazi tako da u sustini sve sto imam su moja supruga, djeca i ono sto nosim u srcu...

E da jos jedno od pitanja na koje nemam odgovor je 'nedostaje li ti Bosna' jer svakodnevno sam u kontaktu sa ljudima odatle a mjesto me ne drzi nakon par mjeseci uvjek me svrbe tabani negdje bi otisao pa eto akobogda na proljece doci cu u Bosnu prosetati Sarajevom a onda opet put pod noge obrnuti oko planete par puta do sljedeceg vidjenja u Sarajevu.

Na Fragrantica.com se pojavio jedan clan koji je dosta ljubavi pisao o parfemima i inace vrlo veseo momak. Imao je neobican nadimak ja sam ga pitao odakle mu i on mi je ispricao jednu vrlo cudnu pricu koju bih svrstao u kategoriju urbane legende.

Naime bio je clan jednog foruma na kojem su se druzili svakodnevno godinama. Teme su bile onako raznolike ali posto je krug ljudi bio relativno mali imali su jedan dio foruma na kojem su dosta diskutovali o parfemima jer je vise njih bilo pravi zaljubljenici parfema. Vise im nije bilo jasno uopste ni ko je taj forum pokrenuo ni sa kojom svrhom... bili su bez administratora i tako prepusteni sami sebi.

Prvo sto su primjetili je da se vise niko ne moze reigstrovasti na forum vjerovatno neki upgrade server software a skripte stare nisu vise mogle da rade sa tim postavkama. To je javio jedan od clanova koji vise nije mogao da se log-in pa onda pokusao da se ponovo registruje... tada su shvatili da se u stvari niko ne moze niti registrovati niti ako sign-out to jeste odjavi se ne moze ponovo da se log-in. Ko je prijavljen i dok mu traje cookie moci ce da pise na forumu...

Onda su najuporniji slali email ovima koji mogu da pisu da bi ucestvovali u diskusijama i on bi postao tako za svoje poznanike... ali jedan po jedan sagovornik su nestajali i on kaze da je bio posljednji koji je mogao da pise na forumu i poslije toga je i njegov account istekao i ostao je taj forum negdje visi naa netu... pitao sam ga da mi posalje link da ga vidim nakon toga se nije vise nikada pojavio na nasem sajtu... proslo je vec 4-5 mjeseci a eto ta prica mi je ostala u sjecanju...

Iz nekog razloga sjetih se profesorice Munire koja nam je predavala Srpsko-Hrvatski jezik u Srednjoj Masinskoj Tehnickoj skoli u Sarajevu koja je uvijek izvlacila moralne pouke iz prica i sad kontam kako bi to Munira protumcila vjerovatno bi nasla tu vezu izmedju pisanja i zivota jer krad je prestalo na forumu da se pise nestao je smisao njegovog postojanja jer to sto glavni junak nestaje u momentu kada treba da da link na taj forum u stvari je kljucni element prica nebi imala smisla da sad linkujem taj forum i kazem evo ga... ovako je postao legenda a Munira je uvijek se osusevljavala besmrtnim stvarima ko stihovima Majakovskog ili Mahmutom Neretljakom iz Tvrdjave i svim tim likovima i pojavama koje nisu od ovog svjeta nego tako lebde tu su da bi nam pokazale i naucile nas nesto... i otise u legendu.

Veceras je Eurosong, vidim pricaju drugovi na Facebook, drustvance na Twitter malo manje jer to je vise Americko nije Twitter jos prosirio se na Evropu... a na bloggeru nasem vjerujem da se pise o muzici vise nego i o cemu drugom... ko nas predstavlja ove godine? I koga nas kad nas je sad 6 ili 7 drzava ni sam ne znam tacno i svaku nekako osjecam kao dio sebe... bivshi.

Za koji dan cu sa moje tri kcerkice, suprugom i par kofera u prtljazniku aviona da preletim Atlantik i na John Frank Kenedi aerodrumu se javim migracionoj sluzbi Sjedinjenih Drzava sa useljenickom vizom... tom ulaznicom u novi svijet koju je jako tesko dobiti. Selimo se u jedno od najvecih drushtava na planeti. Tamo namjeravamo da podignemo svoju djecu i da razvijemo posao i skuchimo dom.

Radujem se tom odlasku iskreno da vam kazem. Jeste da mi se srce steglo kad me je mati ispracala iz Sarajeva pa posula vode zamnom, nase staro vjerovanje i obicaj da sve tece kao voda glatko i sretno... prije polaska ovdje u Rusiji je obicaj da se sjedne jednu minutu i krene... vjerujem da ce Eleni ta minuta biti teska ko sve ove godine ali nakon nje previ korak u novi zivot i odosmo... u neizvjesno naoruzani nadom u bolje sutra i vjerom u sebe i sile vise od nas da ce nam biti naklonjene.

Mozda je ovo i neki simbolican dan ali nije ni prvi ni posljednji kad cemo da krenemo na put... sjecam se kada sam u decembru 2006 spakovao sv svoj zivot i iselio i uselio se u istom danu.
Tada sam napisao:
Idem tamo gdje ce njima biti najbolje a ja biti u stanju da im pruzim sve sto je potrebno. Naravno ovo sve nebi bilo moguce da nije moje drage i beskrajno voljene supruge koja podize poridicu i nadomjesta sve sto ja propustim u svojoj trci i lutanjima. Elena je divan zivotni saputnik i zakoracili smo zajedno ovaj korak. Eto tako mnogo je pitanja otvoreno nocas a i mnogi odgovori dati. Sta ce zivot donijeti nikada se ne zna.

Danas sve to isto stoji samo neka od pitanja su nasla svoj odgovor. Eto kad sam krenuo iz Sarajeva te veceri znao sam da je Beograd privremena destinacija i da cemo otici i do Moskve a i do Sarajeva pa bili smo u ove godine i 5-6 puta u Hrvatskoj na Jadranu... iznajmljivali smo taj stan u Beogradu a vise smo putovali nego stvarno zivjeli u njemu... osim email i skype nisam imao ni jednu drugu stalnu adresu.

Kada sam odlazio iz Sarajeva vidim mnogo sam pisao o mojoj kompaniji i mnogo nade i vjere polagao u nju... takodjer i obrazlagao neko svoje akcije. Danas apsolutno ne polazem nade ni u koga osim u sebe i nas. Danas ne cinim to ni iz jednog razloga tipa bolje placen posao, bolja ekonomska situacija, vise posla za moju struku... ne apsloutno nista od toga. Cisti avanturizam, cisto zelja da se to uradi... da se ode tamo i zivi tim zivotom. Mislim da ce za djevojcice to biti od koristi a i sam zelim da prozivim to da dodjem i vidim to cudo od Amerike.

Eto tako vodjeni svojim snovima krecemo pa doke cemo stici vidjecemo. Nismo odustali od tog sna da budemo slobodni ljudi da radimo sta volimo da uzdizemo svoju djecu i da nam ni jedna vlada i politika da ne kazem lokalni neki polupismeni politicar kroje kapu. Prezivio sam jedan rat i naucio me mnogo a najvrijednije od svega naucio me da volim zhivot i dobrotu u nama ljudima. To nosim svuda sa sobom i sve manje me brine sta ko misli i sta ko kaze jedino mi je bino ono u sta vjerujemo i sta zelimo da uradimo u zivotu.

za 20tak dana letimo do New York a onda pocinje zivot na Novom kontinentu i gledajuci moje poznanike potrajace par godina dok opet dodjemo. Mi smo prilicno pokretni i navikli na putovanja ali vjerujem da prve destinacije ce biti od Floride do Texas, California... itd. Dok obidjemo malo Ameriku eto nas opet u Evropu.

Eto pa drugovi moji eto sad 1 Maja svi ste pozvati dq okrenemo jedan razanj tradicionalni i da se proslavi praznik rada.

Evo citam blog

Sta reci nego tuga, dobro svi smo vidjeli kako je zenu pred sudom nakautirao i kako su se ponjeli policajci, tjelohranitelji i slicni jedino je novinarka Vildana Duran je davala sve od sebe da zastiti zenu i pomogne joj... sve receno i vidjeno.

Evo danas se kukavicluk ponavlja i ovdje na blogeru. Na gore spomenutom blogukako je 'prolomila vijest' pojavila se masa komentara... osim onih inicijalnih koji su vec bili oko 40 ljudi se pojavilo da opsuje nesto doticnom 'kralju siromaha' pozeli mu gadnu sudbinu u zatvoru itd ali koliko sam ja uspio da vidim skor osvako ko se oglasio se prvo kukavicki odjavio da nebi slucajno se komentar poveao sa njime i onda anonimno viknuo iz mase!

Isto tako ti heroji koji vicu iz mase ce prvi se ufatiti noge i spasavati svoju guzu. Eto toliko o chojstvu i junastvu nasih bloggera... svi smo mi ista govna.

Nisam odavno update napravio na ovom blogu... nesto mi je mnogo zivot bio  pokretu... evo preko dvije ipo godine nismo stali nigdje duze od 90 dana... Beograd, Moskva, Sarajevo, Makarska... samo da nab rojim najcesce destinacije u kojima smo se zadrzavali... a zasto nigdje duze od 90 dana? zato sto nismo htjeli da stanemo nigdje dok ne stignemo do USA. Zasto USA? Godinama radim za to trziste, stvorio sam jednu firmu od ideje koja se rodila negdje izmedju Santo Dominga-Sarajeva-Beograda-Portlanda-San Francisco i danas je to firma koja zaposljava blizu 100 ljudi... i tako dakle godinama radim za USA trziste sa ljudima odatle i dobro nam ide... sad smo krenuli u novu samostalnu pustolovinu sa mojom suprugom... i uz to sve evo dobili smo konacno useljenicku vizu sa Sjedinjene Drzave.

Hocemo i kako cemo se tamo skrasiti? To cemo da vidimo... imam zelju da svijemo gnijezdo na jednom mjestu koje zovemo dom ali put je jos pred nama a znajuci nas imam osjecaj da cemo da prodjemo kroz kontinent od kraja do kraja i svugdje po malo zivimo i razgledamo...

Sad je pred nama sasvim novo iskustvo... ovaj nomadski zivot me je naucio mnogo toga. Stvari mi ne znace mnogo, jedino sto je bitno ljudi koje upoznam i koje sa njima izgradim sve ostalo je zanemarivo... djeca uce jezike upoznaju nova mjesta i ljude i nadam se da ce biti spremna za izazove ovog vijeka u kojem jedina stalna adresa je email adressa, uvijek me mozrte nazvati na skype a sta radim pratiti na twitter pogledati slike na facebook...

Dobro dosli u svijet bez granica osim onih u vasim glavama! Ja se iskreno nadam da sam prebrodio jednu od granica koja je stajala predamnom sve ove godine...

Evo gledam na naslovnoj popularne tagove... obicno sport, nogomet potisnu sve... ali izgleda da nije trenutno sezona fudbala a uzavrela srca pisu li pisu o ljubavi.

Kad samo ovo cui rekoh da mi je nekih bjesnih para da kupim 10 tramvaja... a moj drug kaze treba kupiti autobusa i minibusa i besplatno raju voziti dok GRAS ne crkne.

Ima logike donekle u tom sto covjek rece... ali nije toliko GRAS kriv koliko smo krivi mi svi skupa koji nismo u stanju da se organizujemo da promjenimo slomljeno ogledalo u liftu a kamo li kupimo tramvaj... da ne govorim da uredimo grad.

Cudi me samo kako uspjevaju da drze u sred Evrope ljude odsjecene od svake pameti? Pa kako ne vidimo koliko je svijet odmakao i sta nam ovi smolkjani sa vlasti prosipaju?

Samo zelim da ostavim sebi podsjetnik da vecina stvari koje nalijecem online nije bitna. Vecina vijesti je beskrosna i bez ikavig bitnog sadrzaja, vecina razgovora na messangers takodjer, social networks su takodjer veliki ponor vremena.

Sta je znacajno? To je jean od najtezih odgovora i to zavisi individualno svako od vas ima druge stvari koje su mu zaista bitne u zivotu.

Kako odvuci paznju od 99% nebitnih stvari i fokusirati se na ono 1% sto stvarno vrijedi?

Treba praktikovati 'ne izvrsavanja' stvari isto tako kao i vjestinu 'izvrsenja'.

Koristi li neko do vas twitter?

Mislim da twitter je vrijedan paznje posto se izgleda probio kroz obilje koncepata kao jedan od najboljih nacina za modernu komunikaciju.

mozda je malo zbunjujuci, ni sam ga nisam koristio jako dugo a registrovao sam account 1 avgusta 2007 ali ovih dana sam malo prosetao po twitter, poceo da pratim nekolicinu ljudi koje inace pratim u blog reader, facebook i slicno i izgleda da polako shvatam ljepotu i jednostavnost komunikacije putem twitter.

Moji twits su na http://twitter.com/zoransa

javite se da vas dodam u listu ljudi koje pratim.

Obavezno pogledati u high quality verziji i pustiti na stereo zvucnicima

Dobili smo Bozic i novu godinu kakvu smo i zasluzili. Svi zatvaraju usi na spmen globalna kriza, svjetska ekonomska situacija i misle da je to neki eho daleko i nas ne dotice. U stvari nama je ta kriza pocela jos krajem 80'tih a sada se siri cijelom planetom. Nema gasa - ima gasa - nema gasa - bice gasa - ko je zavrnuo slavinu i gdje ne znam ali znam da smo se mi u Sarajevu smrzavali a sad Evropljani gledaju u Rusiju i Ukrainu pa se pitaju hoce li biti plina ili nece? Dobro dosli u Sarajevo.

Kamione niko ne kupuje a niti pravi, chelichane se zatvaraju jer je nestala potraznja za celikom, metalurgija je imala najnizi stepen aktivnosti ovog decembra u zadnjih 28 godina. Za one koji se jos nisu prilagodili novoj situaciji stvari izgledaju manje vise OK ali uskoro ce gledati kao sto smo mi gledali plamichak na gorioniku kako gasne prvo utanji pa poplavi ... onda od kraja prema naprijed jedna po jedna rupica prestaju da gore dok ne nestane skroz plina i hladnoca se uvuce u srce... tako ce da dogore posljedne zalihe para i svega i na masovnoj skali svi ce se zapitati sta sada?

Ovaj video gore sto Bono i U2 pjevaju obecali su nam snijeg a kisa nevinih suza lije... tako i ova godina 2009 ce biti godina prezivljavanja i trijeznjenja, zurka je zavrsena, dosli smo do tacke kad se besmisao nacina zivota koji smo zivjeli vise nije mogao opravdati i odrzati... sad je vrijeme da se plate cehovi i da se otkvitaju dugovi.

Nece biti nimalo prijatno a kod nas ce biti kao sto smo i navikli u ovih bez malo 20 godina ali proci ce i to. Nove ideje ce doci, novi poduzetnici sa novim poslovima, nova muzika i novi filmovi i nova kultura... sve ce biti drugacije napravljeno doduse od parchadi ovog sarog svijeta koji nam se na oci obrushava... ne bojte se promjene ali znajte cijena je visoka. Jedini savjet koji mogu vam dati je da budete zaista hrabri, da budete u pokretu, da iskoristite svoje sanse koje ce se pojaviti... jer zivot uvijek ih pruza po principu uzmi ili ostavi. Prepoznajte svoje sanse i pridruzite se novom talasu optimizma koji dolazi vec sada navire dok se 'Pompeji' morernog drustva jos uvijek obrusavaju uz praske.

Strength and honor pozdravljam vas pozdravom gladiatora i zelim vam da ostanete na nogama u ova burna vremena. Zelim vam hrabru i velicanstvenu 2009 godinu.

Ili nama poznatiji kao muzika iz filma Sjecas li se Dolly Bell

Evo i izvedba Slavka Stimca... meni ovi videos trenutno poprave raspolozenje.

Golf kod nas se naravno nece pomisliti na 'POPULARNU' igru palicama nego naravno na TAS, sivi golf 2 koji je presao 4 miliona kilomentara i jos se kotrlja.

Danas je pocela nagradna igra, slikate svog golfa, postavite sliku OVDJE i onda pozovete svu svoju raju da glasa za vas i dobijete 100KM goriva i sat jos uz to vas pozovu na plato ispred Skenderije na prezentaciji Golf 6. Konacno izlazi 6-tica sto bi rekli mi u raji pa cemo moci i mi da nabavimo 3-ce.

Za sve ljubitelje elektricnih gitara evo interesantan resurs Guitar Reviews, Guitar Chords, Guitar Tuner Online chorder.com

Sajt je napravio moj drug Tihomir, koji se inace bavi muzikom od kad zna za sebe i sajt je stvarno nastao iz hobija i ljubavi. Bas me interesuje vi koji ste vise u muzici, ja sam konzument, sta mislite koliko je koristan sajt i sta bi dodali.

Ja koliko sam skuzio sajt ima dosta reviews gitara i razne alate kao sto je online tuner, pa akordi i slicno.

Nesto sto me odusevilo u ovom TED video prethodnom postu je cinjenica da je svijet 'savrseno izbalansiran' i da ovo nase putovanje kroz vrijeme je slika najvjerovatnijeg racvanja mogucih realnosti... nekada vas neki trenutak zatekne, kao recimo neposredna zivotna opasnost i blizina smrti... na tome je napravljeno jako mnogo zanrova filmske industrije... pa onda dogadaji koji istinski mjenjaju zivot kao kad nekoga sretnete pa se zaljuite i 'racvanje realnosti' dobije jedan vrlo nepredvidljiv tok ili kad se vjencate, dobijete djete, drugo djete, trece dijete... kad se zaposlite ili date otkaz... sve su to trenuci kada se desava promjena koja ce da oblikuje nasu realnost u nekom od smjerova. Ko nije pogledao video preporucijem da pogleda ali ne razumom pokusavajuci da racionalizuje... za vo je potrebno jako mnogo maste da se odvojite od sebe i da pogledate bezbroj mogucih sebe u svim pravcima u lojim moze krenuti 'realnost'... ovo je stravicna duhovna vjezba jer ako ste dovoljno hrabri mozete vidjeti jednu od grana racvanja realnosti koja vas vodi medju mozda najznacajnije ljude u istoriji covjecanstva ili u pravcu koji je vasa skrivena zelja za kojim zudite pa sve do kratkih pitanja koje zavrsavaju kobno... i svaka od tih realnosti je realna. Sad opet to je sve iz ove perspektive i ovog trentka a kad zamislite da putujete po nekim trasama moguce realnosti pa se prestrojavate ko na sinama na druge i oko vas se svi ponasaju i rade po svojem a opet svjt je u balansu i po zakonima koji su nesalomivi. Sad mi bljeskaju pred ocima neka upozorenja mojih roditelja kad se igram penjem se po drvecui stalno mi govore pasces i ja uporno ne slusam i uporno idem u krosnju i uporno prkosim i uporno natezem te neprikosnovene zakone do granica dok ne padnem pa mi na kosevu na hirurgiji namjestaju prelomljenu ruku... ko malo djete ne priznajete bas sve zakone prirode pa se igrate i sa gravitacijom... dok vas ne nauci da je to mocna sila... sad evo gledam na ovom videu da je to samo jedna od more cestica koje su u balansu i po kojima radi ovaj svijet. Nekda prosto uzivam u posmatranju pravilnosti ali i te slobode koju nas um ima da bira pravac i mijenja i usmjerava nas. To je istinsko cudo prirode... koliko je pred covjecanstvom da nauci... a jedna od grananja realnosti u kratkom roku moze nas istrijebiti sve u vidu ogromne lopte uzarene mase koja atome vraca kosmosu i cjela prica zavrsava sa gasenjem svjetla... a mozda ipak ne? Haj dosta filozofiranja sa subotu iza 12 sati... inace ujutro sljeduje nesanica kao vrlo moguca grana realnosti